DOSTIGNUĆE

Zavirujuć u svoje pjesme,

tražeć onu začaranu nit,

kao žedan kad dočepa se česme,

ne mareći što ću uvijek žedan bit.

Tražeć tako svoja postignuća,

što se lako kreću poput pera,

neću stići do svog dostignuća,

ako u njeg nije utkana mi vjera.

Nema smisla kititi se zlatom,

kad na tebi samo ono blista,

zlatni križ obješen za vratom,

ne znači da duša je čista.

Mjerit će se samo koliko dijelim,

kad se budu svodili računi,

kad s ovog svijeta na drugi preselim,

tamo gdje ne znače nikakvi miljuni.

Uzdići se tada,iznad sama sebe,

ne da bit će teško već i nemoguće,

dal će moja duša sama da ozebe,

ili će u paklu da joj bude vruće.

U izboru svome molitvom se hranim,

naričem nad sobom kako nije lako,

požude svoje nikome ne branim ,

tješeći sebe da i drugima je tako.

Već nazire se kraj moga putovanja,

trnovita me staza više ne bode,

tek sada na kraju stekoh neka znanja,

druge podučavat od dana kad se rode.

Sad je odveć kasno za iskupljenje,

kao što je kasno da budem dijete,

mogu samo molit za izbavljenje,

od sviju zala što mi kaznom prijete.

Nije zlato sve što sija,kažu stari,

nije svako zlo za zloga,

mada za to danas nitko ni ne mari,

kako pronać blaga izgubljenoga.

Sve se danas nekako pokvari,

čovjek sebe u ogledalu ne vidi,

kako onda za poštenje da mari,

sama sebe da se postidi.

Svi se nose uzdignuta nosa,

ponos cvijeta kad nisi u pravu,

postali smo vertikala kosa,

nikako da k zemlji pognu glavu.

Nekako ću podnijeti te muke,

pokušati ne doživjet ovu stravu,

k nebu sklopit svoje grešne ruke,

priznat ću ti da bio si u pravu.

Tad će stih lako da se piše,

teret križa lako da se nosi,

neće duša zaboljet me više,

kada tvoje oproštenje isprosi.

Zaspat ja ću,kao da mi se snilo,

dok računi kraju svom se svode,

probuditi se ,kao da ništa nije bilo,

uz žive mrtvace što se opet rode.

Bit će tada jauka i vike,

bit će smijeha i škrguta zuba,

kad se budu okretale slike,

padat će se sa samoga ruba.

Bit ću tada u svom dostignuću,

ili ću plakat ili ću se smiješit,

hoću li se radovat svom postignuću,

dugova se svojih napokon razriješit.

Još uvijek se sijećam mladoga lijeta,

cijelih ovih šezdeset što prođe,

svih mojih početaka ovoga svijeta,

do sama kraja što brzo dođe.

Kao dijete bijah uvijek razigran,

tražio ispunjenje svoga bića,

od igre i mašte nikad umoran,

zadovoljan sobom bez ikakva pokrića.

Uvijek radio od rane mladosti,

kakva je bila odgoja stega,

sve do svoje rane starosti,

bolovao nisam ni od čega.

U crkvu bi išao na velike blagdane,

ispovijedao grijehe svojih zala,

gledajuć otvorene Isusove rane,

tuga me velika uhvatit znala.

Vjernik sam uvijek bez nedoumice bio,

tom me naučila rođena mati,

najbližnje svoje uvijek ljubio,

da se rodom svojim mogu zvati.

Život moj je bio i još jeste,

utopljen u moru,okupan u soli,

na kraju samom od uske ceste,

nikakvo zlo više me ne boli.

A.J.