MORNARSKA BALADA

Nisam se bojao,

svih ovih ljeta,

otić daleko,sam,

do na kraj svijeta.

Tako sam i sada sam,

ovdje,na kraju svijeta,

gdje kupina morem raste

a cvijet iz kamena ne cvijeta.

Uvijek sam hranio

sve svoje slobode.

Dopuštao da me odvedu

u opasno najveće nezgode.

Meni je tako pisano,

da mi neugodno bude.

Moje se probuđene zore

u lancima,okovane rude.

Zauvijek kao da moram

iskazivati svoju sreću,

u rukama kada držim

svu svoju nesreću.

U suštini je istina drugačija,

lakomisleni oblik fraze,

s razlikom da me ne tuku,

pod noge svoje gaze.

Čovjek podnosi sve,

svaki oblik tuđa pijanstva.

Ne može podnijeti samo jedno,

kada mu oduzmu zadnju mrvu dostojanstva.

Dok tako morima brodi,

kao da sebe traži.

Uvijek ga neka zgoda zadesi

koja ga opet osnaži.

Mornari su uvijek sami,

ma koliko zajedno ih bilo.

U stvarnu životu prijatelji nisu,

ma što im se dogodilo.

To je nekakav respekt,

dio zajedničke boli

jer samo mornar mornara

uvijek razumije i voli.

Tužno je slušat naše žalopojke,

lovorike se ionako zaborave,

sve što ostane od naša tijela

je ovo malo pameti zdrave.

Dugo će još Mornari navigat,

sve dok postoji mora.

Samo nas more može deštrigat,

živjet se ne mora a navigat mora.

A.J.