All Posts

Viteže časni što poljima skitaš dali mrtav jesi il ustaješ duhom dali nešto tražiš il pitanja pitaš ne možeš se pokrit svojim bijelim ruhom Neznan ti je uzdah pojmu ideala kao kaplja rose što jutrom nestaje kao zemlja tvoja koja ti ga ukrala još ga ona mladosti priča i daje Viteže časni što poljima skitaš dali živ jesi ili mriješ duhom dali nešto želiš ili samo lutaš ne možeš se pokrit niti granom suhom Neznan ti je uzdah pojmu ideala kao cvijet maslačka što vjetrom nestaje k

Dali čovijek razumije sebe u nedostatku svoga stanja pa se o tuđe stanje grebe zbog svoga manjkava znanja Dali čovjek razumije drugog u punoći svoga neznanja pa se zbog stanja takva dugog drugom zbog stanja klanja Ili čovjek ne želi da uči da izađe iz stanja neznanja sve ono što njega muči je njegovo stanje mirovanja Ili čovjek previše čita te mu se remeti stanje moguće samo svijetom da skita tako prikuplja svoje znanje Možda prvo sebe da razumije tek onda sva ostala stanja j

Zavirujuć u svoje pjesme, tražeć onu začaranu nit, kao žedan kad dočepa se česme, ne mareći što ću uvijek žedan bit. Tražeć tako svoja postignuća, što se lako kreću poput pera, neću stići do svog dostignuća, ako u njeg nije utkana mi vjera. Nema smisla kititi se zlatom, kad na tebi samo ono blista, zlatni križ obješen za vratom, ne znači da duša je čista. Mjerit će se samo koliko dijelim, kad se budu svodili računi, kad s ovog svijeta na drugi preselim, tamo gdje ne znače nik

I speak, yet utter not a sound, I grant my peace to the voice I’ve found. Within the waves I seek my grace, that gently wrap me in their embrace. The sun descends with tender fire, the western sky draws down its shroud, the east already dreams entire, while north and south stand still and proud. Hours flow from the finished day, while time here rests, yet will not stay. It binds its open wounds once more, and fears the night that waits ashore. I sail toward the East, still dr

Your stale and hated conscience, once bold in youthful flare, in old age turned a burden, too heavy now to bear. No judgment, no tribunal calls, only your tainted soul’s unrest, justice has waited long in dark, to shine again in truth confessed. For so it goes with justice fair, it always finds, with steady eye, the zealous one who hides behind a veil of falsehood and a lie. No need to write, nor waste our speech, on how the world now stands today, when conscience stirs from

a bit english look so good 😁😉🥰😍 From Dusk Till Dawn From dusk until the break of day, at that time, the sea will lay. From darkest night till morning’s gleam, no fierce deeds disturb its dream. From the evening’s quiet to awakening’s call, in that time, the sea dreams all. From blackest night to dawn’s first ray, no wild tempests find their way. The sea’s great strength does not arise, nor guard the treasure where it lies, but slumbers softly by its side, with all that in

Od sumraka pa do zore u to vrijeme spava more Od mrkla mraka do svanuća nema ljuta postignuća Od smiraja pa do buđenja u to vrijeme sniva snoviđenja Od noći mrkle do svitanja nema svoga ljuta stanja Ne propinje se morska snaga jer ne štiti svoga blaga već uz njega sneno sniva sve što mome moru biva Ne propinje se da me zgromi kosti moje da mi slomi već uz mene sneno diše od tišine sve i tiše Ziba me u zagrljaju gdje se djeca ne igraju milovito ko da tepa "noći mirna,noći lije

Pisanjem možeš biti pjesnik i poeta možeš sa njim otputovat sve do na kraj svijeta Možeš se uživit u slikama iz bajke možeš se vratit u krilo Majke Pisanjem možeš kriti osjecaje svoje crtati možeš bez kista i boje Možeš reci istinu kako je ti vidiš možeš izjavit ljubav bez da je se stidiš Pisanje je zanat od pjesničkoga ruha ponora najdubljeg od tvoga duha Pisanjem ti imaš ili nemaš sluha pisanje je osmjeh od uha do uha Možeš sa njim šutjet a možeš i lagat stavove svoje svije

Moje su pjesme moja djeca dio su one mene oči što u vas bulje ili su oči snene Moja je proza naivna očima što gledam svijet isto mi ne vidimo pčelu što obljece cvijet Moja je lirika miješana kako me učila Mati ljubav istog imena necemo isto osjecati Moja je poezija čudna kao da je stranac piše tako se ja osjecam tijelo je tako diše U pisanju nema zakona niti postoji imena sve su to rijeci izmišljene pisanjem našeg vremena Pisanje možeš govoriti možeš ga i pjevati možeš ga ne

Svi bi mi još jednom da ne tražimo pute skupili se hrabro pod materine skute Svi bi mi još jednom iz nevolje ljute skupili se tresuc pod materine skute Ja koji plovim kad izgubim rute odmah pomislim na materine skute Vi što se smijete od hrabrosti krute svi bi vi s nama pod materine skute Sva živa biča što nevolju čute trče oni smjelo pod materine skute 😁😎

Dali ja sam čovjek stameni ja sam morski navigator kao klesar kameni srca nečijeg uzurpator Čovjek kruha mrva ja sam kovač čelika kao tesar drva srca nečijeg velika Ljepotan ili rugoba ja sam krojač realizator kao neka spodoba srca nečijeg manipulator Ja sam,ja sam samo ljud ja sam sebi vijesnik kao prijeki sud srca nečijeg pjesnik Ja sam unikat ja sam jedan jedini ne postoji duplikat srca nečijeg voljeni Ja sam,ja sam sebi prvi ja sam čovjek od čovjeka čovjek od mesa i krvi

Taj osjećaj neopisive sreće kad sjaj tvoj ugasit neće Taj pogled neopisiva sjaja kada sjaj nema kraja Promeće se u tirkiz plavozeleni Dodvorava se samo meni Razmeće se svojom ljepotom živi marno cijelim životom Tu sam slab,slabičak mali Zbog njega ubijali i krali Tu sam zao,vrag rogati Zbog njega bili siromasi bogati Opčinja kao vještica zlobna Života može biti kobna Ubija sve oko sebe živo Uđe pod kožu i koštano tkivo Ne voli se već obožava Palo je mnogo usijanih glava Podne

Ponoci sam jedne tužne osluškivao one što se skriše sablasti ove kužne puzi polako kao da ne diše sve tiše i tiše U prosincu bješe kasno nocu svaki ugarak što gasne osluškujem ja jasno u grlu se uzdah stisne samo što ne vrisne Ni svilenog šuma nema neznani užasi me ispune silina mračna se sprema svaka nada da istrune što mi pore ispuni titraj moj da umine Kad smjelosti malo stekoh ne okljevah,nego rekoh Gospodine moj evo stižem! Zapravo sam malo drijemo kucao si tako nijemo K

Nisan ja ka oni kako vitar puše ja san svoj čovik,pomorac iz duše iman svoju jubav tamo blizu kraja ova s kojon jesan puno mi je slaja Nisan ja ka oni koji snove ruše ja san svoj čovik,pomorac iz duše nisan nikom ništa lažno obećava nego svoju jubav do kraja bi dava Ja san ti ka oni od pustinjske suše vode što im triba,pomorac iz duše zbog tebe bi uvik izda sama sebe da bi sebe moga stavit pored tebe Ja san ti ka oni što se vezat gnuše lanci ih ne drže,pomorac iz duše zbog te

Što se glasom dižeš rukama na seljaka zbogom revolucio zemlja ti bila opaka Vlast je svoje dobila od intelektualca i đaka tebi revolucio zbogom zemlja ti bila opaka Dobila si svog bogataša stvorila miljone siromaha svoje si gore odradila ostala bez ikakva maha Kraju si svome došla trkom ostala bez daha tako brzo i otišla došla do svoga kraha Ostavila ništa nisi pod zemljom njihove kosti mira imati nećeš vječno će te bosti Ja sam umro zbog tebe grozio se tvoje vlasti nisi za č

JESENIN Tko se usudi o Yeseninu pisat kakve su njegove pjesme svaku kritiku mora izbrisat pisati više nesmije Jesenin je pojam pjesničkog duha svijetlo iz gusta mraka za njegove pjesme netreba sluha dišemo ih iz zraka Samo Jesenin moze opisati metaforu ili prozu pjesme njegove možemo disati životom uzimat dozu Jesenin Jesenin samo Jesenin pjesma se više ne piše njemu se možemo samo divit poezija njegova se diše A.J.

Ustajala savjesti tvoja što mladošću bila je drska starošću posta ti teret otežao da postaje ti mrska Nigdje osude ni suda samo tvoja savjest nečista pravda je čekala dugo da u punom sjaju zablista Tako s pravdom ide pravilom nekim uvjek biva razotkrije ona revna onog tko se iza laži skriva Ne treba pisati ,trošiti riječi za današnje ovakvo stanje kada se savjest probudi na krhko čovjekovo znanje Zato treba trošiti riječi pisati neumorno tintom pera da nas istina napustila ni

Daleke su moje daljine dok pred naletima se borim svekolike morske siline jedne riječi ne izgovorim. Sva ta krasna egzotika nakon neka vremena smara kao album prepun slika žal prolaznih uspomena stvara. Meni je samo kako doći doma jer vidjeh raznorazne moći da ne dođem do živčana sloma da mogu svome mjestu doći. Da ne prolijem skupljena blaga prevrtanjem koja se lako gube da ne izazivam nikakva vraga već samo hrabro stisnem zube. Iskaljen sam ja ,kao željezo vruće naučio laga

Sve naše godine,što u fojima dišu svoj kraj ne završavaju već na uspomene mirišu stalno nam se dodvoravaju. Tako one bezbrižno žive neprestano se vrte oko sebe kao da se sebi dive što sam ostao pored Tebe. Ne uzmiću ni pred kime slažu se jedna na drugu kao i ove zime vozit će svoju ustaljenu prugu. Putnici će ulazit i izlazit u vožnji bez dnevna reda pored nas nezainteresirano prolazit bez ikakva obzira i pogleda. Mi smo tu,kao strojovođe ja ubacujem ugalj a ti voziš bilo tko

Slobodu ogranicavaju samo ljudi zatvorskim ćelijama danom što se budi slobode taj osjećaj onaj pravi što rađa se živi u našoj glavi Ne...