VRIJEME ZA SVA VREMENA

Uvijek čekamo da nešto prođe,

što tako želimo da nam dođe.

Nešto da se iz nečega rodi,

sa nama samima životom da brodi.

Čekamo vrijeme svakog trena,

od sama postanka naša vremena.

Neumorno vrijeme sve gazi,

krajem svojim na nikog ne pazi,

već nas prolazi poput mijene,

nestaje poput danje sjene.

Gubimo sekunde,minute,sate,

nikada više da nam se vrate.

Neumorno ono nikad ne staje,

nikako samo da nam traje.

Otiče samo prema svom kraju,

najbolje to kojih nema znaju.

Kada bi baš to vrijeme vratio,

shvatiš da si ga stalno tratio,

da u njemu nema za tobom žala,

predstave zavjesa samo je pala.

Kada bi baš želio živjeti,

na posljetku svome moraš umrijeti.

Tako se život na vrijeme svodi,

dok se novi život ne rodi.

Opet da krene nečije vrijeme

nekom drugom zadaje probleme,

sve do trenutka kada shvatiš

da vrijeme ne možeš nikad da vratiš.

Tako ti vrijeme u vremenu prođe,

kada ti vrijeme da odeš dođe.

Samo za jedno imaš vremena,

u vremenu nositi svog bremena.

Što je daljina od tebe veća,

na kraju te se nitko ne sjeća.

Odlaziš daleko u svoje daljine,

izgubiš sa svima svoje blizine.

Odlaziš daleko u zagrljaj tišine,

gdje se o tebi nitko ne brine.

Ostaviš za sobom sva svoja vremena,

skineš sa sebe svoja bremena.

Ostavljaš svima da vrijeme ne trate,

da napokon vrijeme okrutno shvate

A.J./2024